U današnje vreme nije lako dospeti u mentalnu instituciju, a još teže u njoj ostati. Pacijenti koji imaju ozbiljne psihičke probleme i žele da ostanu na lečenju, često se suočavaju sa preranim otpuštanjima iz bolnice, jer u Srbiji nema dovoljno smeštajnih kapaciteta za sve kojima je potrebno. Takođe, državne institucije su isključile mogućnost dobijanja dubinske psihoterapije, bez koje su efekti lečenja značajno oslabljeni. Osoba sa mentalnim teškoćama je prinuđena da, osim državne, potraži i privatnu psihoterapijsku pomoć ako želi da zaista ozdravi.
Prema „Izveštaju o svetskom zdravlju, Svetske zdravstvene organizacije iz 2001. godine” procenjuje se da oko 450 miliona ljudi pati od mentalnih poremećaja uključujući poremećaje ponašanja i psihosocijalne probleme kao što su korišćenje psihoaktivnih supstanci (Strategija razvoja zaštite mentalnog zdravlja RS, ’’Sl.glasnik RS’’. br. 8/2007.str.2.). Samo određeni broj ljudi će potražiti psihološku pomoć, dok će mnogi ostati usamljeni i bespomoćni u svojoj patnji.
Simić (2014) u knjizi Prava osoba s mentalnim invaliditetom ističe da: „Depresija predstavlja glavni uzrok globalne invalidnosti i nalazi se na četvrtom mestu globalnog tereta bolesti. Procenjuje se da je 70 miliona ljudi u svetu zavisno od alkohola, da oko 50 miliona ima epilepsiju, a 24 miliona šizofreniju (u svim sredinama sveta, razvijenim i nerazvijenim, što čini oko 1% stanovništva).
Milion ljudi izvrši samobistvo svake godine, a 10–20 miliona pokušava da se ubije. Smatra se da će svaka četvrta osoba u nekom periodu svog života biti pogođena nekim mentalnim poremećajem.
Pomoć za akutna mentalna stanja koja zahtevaju zbrinjavanje može se dobiti na više mesta u Beogradu: Institut za mentalno zdravlje, Specijalna bolnica za psihijatrijske bolesti “Dr Laza Lazarević”, Klinika za psihijatriju u Kliničko-bolničkom centru, kao i za specifične potrebe: Klinika za neurologiju i psihijatriju za decu i omladinu, Dr Subotića, i Specijalna bolnica za bolesti zavisnosti, Teodora Drajzera 44. Vojno medicinska akademija takođe ima svoje psihijatrijsko odeljenje.
U Srbiji broj ljudi s mentalnim smetnjama raste, kao posledica načina života, teškog stanja cele države, ratova, loših ekonomskih uslova života itd. Prema podacima Instituta za javno zdravlje Srbije „Dr Milan Jovanović-Batut”, samo dijagnostifikovani broj slučajeva je porastao od skoro 272000 (1999. godine) do 309.281 (2002. godine). Posle kardiovaskularnih poremećaja, mentalni problemi su na drugom mestu zdravstvenih problema u Srbiji (Simić, 2014).
Klinika za psihijatrijske bolesti “Dr Laza Lazarević” ima ukupno 500 kreveta na raspolaganju za lečenje akutnih bolesti i hroničnih stanja, Klinika za neurologiju i psihijatriju za decu i omladinu 45, a Institut za mentalno zdravlje 120. Proste brojke govore da manje od 1000 smeštajnih kapaciteta u Beogradu nije dovoljno. U Srbiji ukupni kapacitet kreveta je oko 3000 (Specijalna psihijatrijska bolnica /SPB/„Gornja Toponica” u Nišu (oko 800 kreveta), SPB „Dr. S. Bakalović” u Vršcu (oko 800 kreveta), SPB „Sveti Vrači” u Novom Kneževcu (oko 350 kreveta), SPB „Kovin” (900) i još psihijatrijskih odeljenja u opštim bolnicama. Uslovi u bolnicama van Beograda često ne zadovoljavaju standarde dostojanstvene brige o osobama sa mentalnim poremećajem. Kada bi socijalna zaštita u Srbiji imala više sredstava, lakše bi se izvršila i reforma u psihijatrijskim ustanovama Srbije, koje nekad izigravaju i prosta svratišta ili domove za siromašna i napuštena lica. U cilju reformi, u boljim psihijatrijskim ustanovama donete su mere koje skraćuju hospitalizaciju pacijenata, što nas dovodi do početnog pitanja da se više možete bojati da nećete moći da pribavite neophodnu psihijatrijsku pomoć u trajanju koje bi bilo preporučljivo, nego što možete biti „zadržani“ na lečenju.